CRVENI GRAD - Marrakech

Marrakech

"Should we stay or should we go?", bilo je pitanje koje je mučilo Ninu i mene prije puta u Maroko. Taman smo se zagrijale za put, skupile lovu, kupile sve potrebne karte, a onda smo saznale da je eksplodirala bomba na glavnom trgu u Marrakechu, na Djeema el Fni. I kaj ćemo sad??? Nakon što smo kontaktirale nekoliko ljudi preko couchsurfinga i na dnevnoj bazi pratile razvoj sigurnosne situacije u Marrakechu, odlučile smo - PUT POD NOGE!

Nina & ja na Djeema el Fni

Uskoro smo se našle usred užurbane Djeeme el Fne- Nina i ja, s ruksacima i brojem telefona od lika kojeg smo upoznale preko couchsurfinga. Izgubljeno smo lutale Marrakechom  u potrazi za nekim smještajem, dok su nas omamljivali raznoliki mirisi sa štandova hrane i zaustavljali mladi Marokanci pokušavajući nam prodati masaže u tradicionalnim hammamima. Naš couchsurfing frend se nije javljao, ali smo zato imale više sreće sa hotelom. Našle smo mali i udoban riad u uličici pokraj Djeeme el Fne, za manje od 5 eura po osobi za privatnu sobu s kupaonicoum. Tamo smo upoznale i Mehdia, uvijek nasmješen dečko, koji radi na recepciji. Uskoro nam se javio Rachid i našle smo se s njim u shopu u kojem radi, na tržnici začina. Rachid je jedna divna, topla i opuštena osoba s kojom je sve bilo vrlo jednostavno. Zapravo su takvi svi iz njegove ekipe, koju smo upoznale kasnije- Amine, Mehdi i Tarek. Sjedile bi s njima u caffe-baru, uživajući u njihovoj muzici. Oni bi svaku večer svirali na gitarama i svi bi se odlično zabavljali uz ritmove Marleyja.

Nina & Rachid

Tržnica začina

Preko dana, Nina i ja bi  satima šetale Marrakechom, razgledavale bi tržnice, jele smo kus-kus, pileći tažin i marokansku salatu; posjetile smo La Koutoubiu, vidjele Saadijske grobnice...ili bi samo besciljno lutale gradom uživajući u tom intenzivnom i ispunjavajućem osjećaju, zbog kojeg i putujemo. Onda bi sjele na terasu Cafe des Epicesa, s kojeg se pruža predivan pogled na grad. Pijuckajući cjeđeni sok od naranče, slušale smo taj glasan zvuk užurbanog Marrakecha.

Planine Atlas, selo Ourika

Od te buke i gužve nakratko smo pobjegle u planine Atlas, u selo Ouriku. I to samo kako! Taksijem, starim mercedesom, u kojem smo bile nas dvije, vožač i još četvero ljudi! Tako smo se drndali kojih sat i pol, a tu vožnju smo platile samo 12 kuna po osobi. Kad smo stigle u selo odmah smo se bacile na traženje smještaja. Prvo smo zalutale u neki caffe-bar iznad kojeg su bile sobe i tamo smo morale malo pričekati, dok nam pripreme sobu. Sjele smo na neku klupu, pogledale malo oko sebe, a oko nas 20-ak naduvanih Marokanaca, pijuckaju čaj, neki igraju biljar, neki gledaju TV, neki gledaju nas. Soba je bila spremna, ali osim što su upravo iselili nekoga iz nje, nije bilo niti kupaonice, a i tražili su previše novaca pa smo se mi bacile na daljnju potragu. Tako smo naišle na malu obiteljsku kuću, a na gornjem katu bio je apartman. Ljubazna ženica nas je lijepo ugostila, a za to je tražila samo 35 kn po osobi! Apartman je imao veliku staklenu stijenu, pa je bilo čudesno probuditi se između svih tih planina slušajući šum rijeke.Ujutro smo krenule na kratko planinarenje do slapova, a nakon toga smo se vratile u Marrakesh.

Amine i njegova gitara

 Večer u Marrakechu je prilično mirna, osim Djeeme el Fne, koja je sva u dimu od hrane na štandovima, zabavljači pokušavaju zaraditi koji dirham, žene crtaju khanom po rukama, ljudi prolaze na mopedima kroz tu gužvu. A mi smo ponovno u caffe-baru s našom marokanskom ekipom, pričamo o svemu, o životu u Marrakechu, o situaciji u zemlji, o religiji, o muzici...pjevamo i smijemo se. Nismo se ni snašle, a već smo bile u avionu za Rim. Marokanska avantura je završila, a talijanska tek počinje...pred nama su bila dva dana u Rimu i Veneciji, mrcvarenje po vlakovima, natezanje s prtljagom i spavanje na livadi. U Maroku je ostalo toliko toga što bi još željele vidjeti, pa se nadamo skorom povratku!
Inchaalah!